Nakon antologije hrvatske ljubavne poezije “Gorki med”, iz ostavštine Zvonimira Goloba priređena je i antologija svjetske ljubavne poezije, ali samo 20. stoljeća. Nakon Milićevićeve antologije, koja obuhvaća razdoblje svjetske ljubavne poezije kroz više milenija, ova je još jedna u nizu tzv. zlatnih knjiga poezije. Sastavljač je uvrstio najrecentnije i katkada manje poznate pjesnike, osuvremenjujući temu ljubavi na najneposredniji način. Uvrstio je i hrvatske pjesnike, a svjetske prevodio uglavnom samo s izvornih jezika. Rad na ovoj knjizi trajao je 30 godina, što govori o trajnom bavljenju prevođenjem i pjesništvom, posebno ljubavnim. Vlastiti ukus bio mu je smjernicom jer “ono što voli želi da bude voljeno”. “Govoriti o ljubavi znači govoriti o gubitku”, citira Golob u predgovoru Rozewicza, a pjesnici i ljudi pišu želeći sačuvati vlastiti život, kaže sastavljač.