Besplatna dostava (Hrvatska) za narudžbe iznad:
53,00 €
Bog i drugovi Ante Matić
O romanu progovorili su, svaki na svoj način, Ivan Tolj, pjesnik i general, Josip Jurčević doktor novije hrvatske povijesti i Esad Jogić, pisac potresnog romana Drinske mučenice. Jogić, kao vrsni prozaik i kritik duboko je zaorao i predočio nazočnima ljepotu Matićeve rečenice i dubinu onoga što se krije i daleko odjekuje u Matičevoj priči o hrvatskom narodu i njegovu muktorpnu hodu kroz prostor i vrijeme ispod ovog krvavog podnebesja, gdje gotovo da sve objavšnjava zadnja rečenica romana, koja glasi: „Kako je teško bilo živjeti gdje sam se rodio, a još teže umirati gdje sam živio.“
General Tolj je toplim riječima govorio o njihovu dugom poznanstvu i iskrenome prijateljstvu, koje je Matić zapečatio jednim od svijetlih likova njegova romana, pa je svog prijatelja pjesnika Tolja u romanu nazvao Ivan Toljaga. Zapravo većina likova Matićeve priče su živi ljudi, njegovi suvremenici, i, naravno, oni Hrvati koji su zaslužni, da hrvatski narod, nakon devet stoljeća sluganstva, slave i jada, konačno ima svoju slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku. Tolj se, pročitavši ulomak na 53 stranici koji se odnosi Manolića i Matića, priklopio riječima:“ Tko se to od nas još sjeća tih dana osim Matića. Taj strašni zaborava koji nas prati i lakoća opraštanja, kao zla kob.“
Profesor Jurčević je govorio baš profesorski. Rasčlanio je roman na temeljne razdjelnice i povijesne silnice, ustvrdivši da je to roman o hiper hrvatskoj stvarnosti, koja se događala prošlog i početkom ovoga stoljeća. Predložio je da se knjiga proučava u školama i na fakultetima iz koje bi studenti mogli naučiti što se stvarno događalo hrvatskom narodu prije rata, u ratu i poslije rata, kako je Matić rasčlanio svoju priču na tri poglavlja.
U romanu ima jedna dvojbena rečenica nad kojom će se svaki onaj koji bude čitao zamisliti glede čovjeka (i naroda)i njegova protoka nevidljivim koritom vremena, a ta rečenica glasi: „Postoje dobri i loši ljudi, postoje dobre i loše obitelji, postoje dobri i loši narodi.“
Na kraju, autor romana Bog i drugovi požalio se, kako je teško i nezahvalna biti pisac katoličke isnspiracije i hrvatske orinetacije u ovom vremenu sotonizacije, globalizacije i strahote laži, pa se jetke našalio pošalicom nekog mudra starca Bariše iz njegova rodnog kraja, koji je znao reći: „Od kad sam sebe uvatio u laži, nikom živu ne vjerujem.“ I druge koja dopunja prvu: „Niko se od laži nije udavio!“(I.M.)