Hvala. Na upisanu e-mail adresu dobiti ćete obavijest kada proizvod ponovno postane dostupan.
Greška! Provjerite unesene podatke.
Bronzani dečak Svetislav Božinović
Otac je došao iz prvog svetskog rata iznuren, prljav i pun vašiju. U kuću nije hteo da uđe. Seo je na stepenice i čekao da mu majka u velikom bakraču zagreje vodu i spremi presvlaku. Sestra i ja čučali smo pored njega i radoznalo ga posmatrali. A on, zavrnuvši rukav pocepane vojničke bluze do lakta, gladio nas je dlanom po kosi. Slavuji moji, kako ste mi izrasli! Umalo da vas ne poznajem. Je li vam bilo teško bez mene? Teško, odgovorih mu. Ponekad nismo imali hleba, dodade sestra. Očevo lice se smrče. Pomilova nas po obrazima pa reče: Biće hleba. Ja sam još živ. Na širokom ognjištu, pod bakračem koji visi o garavim verigama, bukti rumenkasti oganj. Otac gleda kroz vrata u kuću. Pogled mu se zaustavio na čađavoj tavanici. Gleda kako se na sredini opustila naniže i visi kao klobuk Malo treba pa da se surva, kaže majci. Popustila greda tavanjača, odgovori ona. Uvek sam se bojala da nam se jednom ne sruši na glavu. Moraću to odmah da popravim, reče otac i ućuta. I majka je ćutala neko vreme. Potom džarnu vatraljem oganj, priđe vratima i snebivajući se progovori: Kravu Saru smo prodali. ...