Gorki (Gor’kij), Maksim (pravo ime Aleksej Maksimovič Peškov, ruski književnik (Nižni Novgorod, 28. III. 1868 – Gorki kraj Moskve, 18. VI. 1936). Potječe iz osiromašene obrtničke obitelji. Radio kao šegrt, nosač, pisar, pekarski radnik, ikonopisac, statist putujućega kazališta, tvoreći mit skitnice i samouka. Priklonio se narodnjacima, surađivao u pokrajinskom tisku (prva novela Makar Čudra, 1892). Stekao popularnost »bosjačkim« Crticama i pripovijestima (Očerki i rasskazy, I–II, 1898), pa je 1902. izabran za počasnoga člana Ruske akademije; car je dao poništiti izbor. Solidarizirao se s Lenjinovom Iskrom (Pjesma o burevjesniku – Pesnja o burevestnike, 1901). Sudjelovao u prevratničkim zbivanjima 1905., zatvoren i oslobođen zbog prosvjeda inozemnih intelektualaca; 1906–13. u emigraciji. Sudjelovao na londonskom kongresu ruskih socijaldemokrata 1907., radu stranačke škole na Capriju 1909. Od listopadskoga prevrata 1917. distancirao se pišući niz Nepravovremenih misli (Nesvoevremennye mysli, 1917–18), u kojima je izrazio bojazan za sudbinu revolucije u uvjetima terora i nepismenosti seljačkih masa. Nastojao oko očuvanja kulturnoga naslijeđa, brinuo se o književnom podmlatku (› serapionova braća) i pomoći ugroženim piscima. God. 1921. prema Lenjinovu naputku otišao na liječenje u inozemstvo, najprije u Berlin, 1924. u Sorrento, da bi Rusiju posjetio 1928., u doba jačanja utjecaja »proleterskih književnika«. Vratio se 1931. i stavio se na raspolaganje Staljinu oko izradbe platforme socijalističkoga realizma 1932. i Kongresa sovjetskih pisaca u Moskvi 1934., kada je održao i temeljni referat. Roman Mati (Mat’, 1907), pisan u Americi kao utuk na poraz ruskih revolucionara 1905., kritiziran u »marksističkome« tisku kao tekst iz kojega »viri stranački program«, ali pragmatički odobren kao propagandistički u Lenjinovu iskazu, postao je paradigmom socijalističkoga realizma. Umro pod nejasnim okolnostima.
U prvim novelističkim zbirkama pratio sudbine deklasiranih skitnica, »bosjaka«; u njima (Starica Izergil – Staruha Izergil’, Čelkaš) vidio zastupnike slobode, osebujne predstavnike nesputane snage i misli, pa mu je pripisivan »moderni« nietzscheanizam. U drami Na dnu (Na dne, 1902), u situaciji prenoćišta za skitnice, suprotstavio Satinovo »slobodarstvo« dovedeno do pijanstva »tješiteljstvu« Lukinu, pa je drama, napose nakon berlinske izvedbe (M. Reinhardt) 1903., postala značajnom za moderno kazalište. U romanima (Foma Gordejev, 1899; Troje – Troe, 1900) bliži je ruskoj tradiciji, ali je nastojao stvoriti i likove buntovnika protiv društvenih stega; u Ispovijedi (Ispoved’, 1908) sklon je ruskom »bogotražiteljstvu« (bogoiskatel’stvu) kao ideji vodilji. Dramski niz, od Malograđana (Meščane, 1901), koji su uz publicističke tekstove pridonijeli širenju toga pojma izvan njegovih socijalnih odrednica kao oznake stanovita mentaliteta, i to ne samo u Rusiji, preko Ljudi na ladanju (Dačniki, 1904) ili Djece sunca (Deti solnca, 1905), koji i danas privlače Europu, sve do Jegora Buličova (Egor Bulyčov, 1932), drame o neistrošenim snagama ruskoga poduzetništva, znatan je doprinos kretanju ruskog kazališta (K. S. Stanislavski). Roman Mati scenski je obradio B. Brecht, film je snimio V. I. Pudovkin. Među proznim djelima ističu se Gradić Okurov (Gorodok Okurov, 1909), koji naglašava tjeskobu pisca suočena s učmalošću ruske pokrajine gdje se prevratničke ideje premeću u nasilje pogroma, te genealoški roman Djelo Artamonovih (Delo Artamonovyh, 1925), zbog čitljive retrospekcije uspona i pada ruskoga kapitala. Autobiografska trilogija Djetinjstvo (Detstvo, 1913–14), Među ljudima (V ljudjah, 1915–16), Moja sveučilišta (Moi universitety, 1922) privlači pozornost perspektivom mladoga samouka koji promatra izvanjski surovi svijet. Najopsežniji roman Život Klima Samgina (Žizn’ Klima Samgina, 1925–36), retrospektivni pogled na 40 godina ruske inteligencije, ostao je nezavršen.
Gorki je u Hrvatskoj prevođen od 1900., ali je obilje hrvatskih prijevoda zasjenilo 1938. Nolitovo izdanje Djela, organizirano na pobudu KPJ, nastavljeno 1945. u dvije varijante. Drama Na dnu pojavila se u HNK-u odmah nakon Berlina 1903 (J. Bach), a Gorki je utjecao i na pisce socijalne književnosti između dvaju svjetskih ratova.
Gorki, Maksim. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 15.4.2024.
