Hvala. Na upisanu e-mail adresu dobiti ćete obavijest kada proizvod ponovno postane dostupan.
Greška! Provjerite unesene podatke.
Harmonia caelestis Péter Esterházy
“Kada sam 1991. poceo pisati Harmoniu caelestis, u sobu sam ušao kao mladić koji nije imao sijede i koji je mogao igrati nogomet, kada sam 2000. godine završio rukopis imao sam srebrnu kosu, a nogomet sam mogao još samo gledati.”, tako je Péter Esterházy opisao devet godina rada na svojoj najvažnijoj knjizi. Kada je 2000. godine u Mađarskoj objavljena Harmonia caelestis kritičari su bez pogovora rekli kako je napisan jedan od najvećih mađarskih ali i srednjoeuropskih romana uopće. Da nisu bili u krivu ubrzo su potvrdili i čitatelji, ali i žiriji, prvo u Mađarskoj, a zatim redom u svim zemljama u kojima je Harmonia caelestis objavljivana. Esterházy je za ovaj roman dobio najvažniju Mađarsku književnu nagradu 2000. godine, te nagradu Sándor-Márai, Herderovu nagradu, zatim Premio Circeo i Nagradu Grinzane-Cavour, a jesenas je primio i Mirovnu nagradu njemačkih nakladnika i knjižara. Ovo remek-djelo suvremene književnosti do sada je prevedeno na njemački, engleski, talijanski, francuski, češki, poljski, švedski i druge svjetske jezike. Harmonia caelestis roman je koji sažima 500 godina europske povijesti, koji kroz povijest obitelji Esterházy priča povijest Srednje Europe, a sve kroz središnju i najvažniju figuru u obitelji Esterházy, kroz lik oca. Otac za ocem i tako 500 godina sačuvane tradicije, tradicije koju Péter Esterházy, također jedan u nizu očeva, razgoličuje i koja mu služi kao rudnik iz kojega crpi anegdote i povijesne istine. Harmonia caelestis je roman sastavljen iz dva djela. U prvome upoznajemo slavnu povijest slavne obitelji, višestoljetnu austrougarsku tradiciju, povijest koja se neumitno i često dotiče i naših krajeva. Prvi dio opisuje dane ponosa i slave, dane u kojima je bilo i smijeha i tužnih trenutaka. Drugi, pak dio opisuje vrijeme pada, uzmaka, vrijeme pod komunizmom, vrijeme stradanja obitelji Esterházy, vrijeme u kojem se i autor sam pojavljuje kao junak. Iako piše o povijesti svoje obitelji, o vremenima slave, ali i muke pod diktaturom, Péter Esterházy nikada ne upada u zamke sentimentalnosti, lažne patetike, žala za boljim i sretnijim vremenima, on cijelo vrijeme drži svoje junake na distanci, često ironičnoj, ponekad čak i sarkastičnoj, on je pisac koji od ogromne građe bira samo najvažnije i iz nje gradi vrhunsko umjetničko djelo. Harmonia caelestis ili Nebeski sklad naziv je zbirke od 50 crkvenih napjeva koje je skladao palatin Pavao između 1685. i 1702. godine, nakon oslobađanja Mađarske od Turaka a koju je jedan od Esterházyjevih objavio. U slučaju romana radi se o skladu povijesti, anegdota, legendi i mitova u kojem se miješaju život i povijest obitelji Esterházy. Ovaj tekstualni mozaik beskrajno je pametan i zabavan, tužan i groteskan, prepun proturječnosti, upravo je onakav kakva je i povijest, ali i vrhunska književnost.
Harmonia caelestis, oko 500 godina povijesti obitelji Esterházy, gotovo pola tisućljeća mađarske, austrijske, češke, dakle srednjoeuropske povijesti. Huni su došli i prošli, Turci također, zatim Nijemci, pa Rusi, samo su Esterházyjevi ostali, jedan otac za drugim, samo jedno nije pravocrtno: pripovijedanje. A kako drukčije? Otac, ta sveta riječ, stoji u romanu gotovo besmrtan, on je esterházyjevski razlog postojanja, nepokretni pokretač, prapočelo, čas star, čas mlad, čas ratnik, čas izbjeglica, čas velikodušan, zatim opet zloban, čas slijep, čas vizionar, čas u zlatnom runu, zatim tajni savjetnik, a na kraju sin postavlja ironično pitanje: “Što je razlika izmedu Boga i mojega dragog oca? Razlika je dobro vidljiva: Bog je svugdje, a moj dragi otac nasuprot tome i moj je dragi otac svugdje samo ne i ovdje.” Michael Naumann, pohvalni govor povodom dodjele Mirovne nagrade, Frankfurt, 10. listopada 2004.
Praznik za europsku književnost. Rijetko je koja knjiga u posljednje vrijeme bila tako opušteno promišljena, tako napeta sadašnjošcu i natopljena poviješcu, tako bogata drskim smijehom i najdubljom tugom. Zahvalni smo na velikom europskom romanu. Lothar Müller, Süddeutsche Zeitung