Besplatna dostava (Hrvatska) za narudžbe iznad:
53,00 €
Iko i Živko Milan Puljiz
Umirovljeni zagrebački novinar i publicist Milan Puljiz (Runovići 1935.) objavio je petoi roman, ukupno dvanaestu knjigu “Ivo i Živko“ (Naklada Dominović, Zagteb, 2018.) u kojoj je romansirao živote dvaju Runovićana koji su svaki na svoj način voljeli Hrvatsku, a u knjizi se spominju Zvonko Bušić Taik i drugi domoljubi. Knjigu je posvetio „Imoćanima koji će novim djelima pronositi glas o svojoj dičnoj, ponositoj i junačkoj Krajini“. Na kraju knjige priloženi su osvrti o prethodnim Milanovim knjigama koje su ispisali Mate Maras, akademik August Kovačec, Mirko Galić i Petar Gudelj (preslikan njegov kaligrafski rukopis u tekstu „To mogu samo Runovićani“. Prenosimo predgovor knjizi iz pera autora:
Spominje se da je Imotska krajina jedna od kolijevka hrvatskih domoljuba. Hrvatskih domoljuba pripravnih za slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku učiniti sve, bas sve, ne pitajući za cijenu i posljedice.
Kako se i u kakvim uvjetima rađalo takvo domoljublje i takvi domoljubi?
U naslovu knjige dva su imena, Iko i Živko. Rodili su se u Runovićima, nisu mogli živjeti u socijalizmu, pa su se sitnicom, pošalicom, zamjerili vlastima i kao golobradi mladići morali su pogibeljnim bijegom preko državne granice spašavati živu glavu. Bilo je, naravno, još takvih primjera.
U tu priču, pri kraju, stjecajem okolnosti, uključio se i glasovit Zvonko Bušić Taik, otprilike vršnjak dvojice Runovićana. Za otmicu putničkog zrakoplova, bez oružja i ozlijeđenih, očajničkim činom kojim je želio upozoriti demokratski svijet na svoju porobljenu i obespravljenu domovinu Hrvatsku, prema američkom zakonu, dobio je doživotni zatvor. U Hrvatskoj je slavljen kao junak. Izdržao je 32 godine i pomilovan nakon zamolbe nove hrvatske vlasti.
Što je tjeralo te mlade ljude da se bore protiv moćne države, partije, milicije i armije?
Većina naroda nije voljela ni jedno od toga četveroga. Država je stvorena voljom velikih sila, ne narodnom voljom. Zvala se Jugoslavija, a stvarno je bila Velika Srbija. Partija je učila narod da voli socijalizam, ne voli Boga i da živi loše. Policija je neposlušne potezala za uši. Na zapovijed, moćna je armija bila pripravna učiniti sve.
Osobito su mladi sve to dobro vidjeli i teško podnosili pa su se bunili. Ovako ili onako. Dobro, to je manje-više razumljivo. Kao fenomen, pak, ostaje ono što se događalo nakon pobjede Domovinskoga rata: nezadovoljstvo, razočaranje, bunt… do eksplozije. Odakle tolika srdžba pobjednika?!
Iko živi i radi u Americi. Parola mu je: Molim da me se ne uočava. Zatomljuje svoje nemire, ima tvornicu u Americi, sagradio kuću u Runovićima i sve je češće na relaciji Amerika – Hrvatska.
Živko je javno govorio o svojim nezadovoljstvima, prigovarao seoskim vlastima, bankovnim i poštanskim službenicima, čuvarima parkirališta, ministrima i predsjednicima. Pobijedila ga je bolest. Pokopan je u svojoj Hrvatskoj, na runovićkom šamatoriju, uz stručak smilja s Mračaja.
Zvonko Bušić Taik pokušao se smiriti u kući pokraj mora, u Rovanjskoj kod Zadra. Uz vjernu suprugu, Amerikanku, koja ga je čekala sve te godine i borila se za njega kao lavica. Nije se dalo. Njegova slika Hrvatske bila je nepremostivo različita od slike Hrvatske u kojoj je dočekao slobodu. Presudio je sam sebi.
Nadajmo se da će se te teme prihvatiti političari, politolozi, sociolozi, psiholozi, psihijatri i svi ostali koji mogu pomoći i koje to zanima.
Na kraju: Živka sam upoznao ljetnih dana posljednjih godina u Tribunju. Bio mi je drag. Gotovo da nije bilo teme, osobito političke, u koju nije bio upućen. I o kojoj nije imao svoje mišljenje. Više sam slušao njega negoli sam ja govorio.
Ivana još nisam upoznao. Veselim se susretu s njim.
O Zvonku Bušiću znao sam samo ono što sam pročitao, čuo i vidio.
Ovu smo knjigu, napokon, uz malo mašte i umijeća, složili ja i moje staro računalo: nitko nas nije ometao, niti nam je tko pomagao.