Besplatna dostava (Hrvatska) za narudžbe iznad:
53,00 €
Brod Nam Le
Moglo bi se reći da je Nam Le doplutao do obala Australije poput azijskog Mojsija. Rođen u Vijetnamu 1979. Le nije imao niti godinu dana kada je s roditeljima stigao u Australiju na izbjegličkom brodu, izbjegavajući podvodne mine pred vijetnamskom obalom, gusare u Istočnom moru, boreći se sa žeđi, glađu i mučninom. Već od tada kao da je pred njim bio put odabranika: dijete pristiglo na prenatrpanoj koćarici mora biti "jako poput šarana", koji i nakon tri dana u sudoperu još uvijek širi škrge. Tako je i bilo. Le je diplomirao na Sveučilištu u Melborneu, potom se zaposlio na korporacijski odvjetnik, a onda u 24. godini postao i član Vrhovnog suda u Victoriji. Iza njega je ostao trošan brod, a pred njim je bila velika pravnička karijera i ugledan položaj u doseljeničkoj zajednici.
Ali Nam Le je ubrzo odabrao drugi put. Odustao je od pravničkog posla i odlučio se posvetiti književnosti. Godinu dana kasnije član Vrhovnog suda u američkoj je provinciji pohađao radionicu kreativnog pisanja. Kao što je Gauguin svojedobno odbacio unosnu egzistenciju burzovnog mešetara da bi se posvetio slikarstvu, tako je i Le odbacio građanski uglednu karijeru da bi krenuo ispočetka. Da prekid bude potpun Le je odlučio i da nikada neće pisati etničku književnost. Nema egzotične vijetnamske kuhinje, nema živopisnih vijetnamskih rođaka, australske vijetnamske zajednice, nema broda, niti malog izbjegličkog Mojsija.
Odluka o izbjegavanju etničke književnosti imala je rezona. Svjetska literarna scena preplavljena je piscima koji pokušavaju tržiti autentičnost Trećeg svijeta, prodajući pritom tek folklorni kič i kolonijalnu laž. Bježeći od etničke tipizacije Le je pisao o tinejđerima u malom australskom ribarskom mjestu (priča "Zaljev Halflead"), o djeci plaćenim ubojicama u Kolumbiji (priča "Cartagena"), o njujorškom slikaru koji boluje od raka i želje da vidi svoju kćer ("Susret s Elise"), o Amerikanki koja u Teheranu posjećuje svoju prijateljicu, antirežimsku aktivisticu ("Teheran zove"), i o japanskoj djevojčici žrtvi atomske bombe ("Hirošima").
Gdje se god literarno našao, latinskoameričkim slamovima ili na teheranskim ulicama za vrijeme Ašure, Le nadilazi svoj literarni turizam. U tim njegovim pričama možda nema njega samog, ali sasvim sigurno ima čvrste i žive literature. Bez obzira da li piše o umirućem njujorškom slikaru, maloljetnom plaćenom ubojici, ili tinejđeru kojem prijete školski nasilnici, Le vrlo dobro ulazi u ambijent i psihologiju. Nema tu ničeg generičkog, na način na koji je generička većina etničke književnosti.
Ali jasno, Nam Le je mogao čvrsto odlučiti da se posveti književnosti; mogao je i odlučiti da neće pisati folklornu, generičku, etničku književnost - no izbjeglički brod je uvijek plutao negdje iza njega, privezan nevidljivim konopom. Namovo ime je skraćeni američki naziv za Vijetnam. Od osobne priče ne može se samo tako pobjeći. Ni s Kolumbijom, Teheranom i ratnom Hirošimom svijet nije dovoljno velik da se pobjegne od vlastitog biografizma. Pa tako Nam Leovu debitantsku zbirku otvara biografska priča "Ljubav i čast i sućut i ponos i suosjećanje i žrtva", a zatvara priča "Brod", ujedno i naslovna priča zbirke.
U odličnoj uvodnoj priči Le piše o susretu oca i mladića koji je odbacio odvjetničku karijeru da bi u Iowi pohađao radionicu kreativnog pisanja. Dakle, Le kreće odmah u glavu. Njegov lik piše o "kolumbijskim ubojicama i siročadi iz Hirošime - i njujorškim slikarima s hemeroidima", a ravno s vrata u priču mu ulazi i otac. Otac je odrastao u pokrajini Quang Ngai, u selu Son My, u zaselku Tu Cung - u Americi poznatom kao My Lai. Kad su američki vojnici ubijali, silovali i palili po selu, ocu je bilo četrnaest godina.
Izgubljen na literarnoj radionici, s inspiracijom koja je ostala na drugom kontinentu, sin u električnu mašini stavlja papir i kucka naslov "Etnička priča". Bijeg preko cijelog globusa je završio. Ali ovo nije prodaja. Sin ne piše o Vijetnamu i My Laiju za predavače literarne radionice, već za oca. Pred njim mora opravdati svoje napuštanje odvjetničke profesije i odlazak u Ameriku. Uz vijetnamsku priču za oca ima i pripremljenu poslovicu koju čuva godinama: "Učenjak je blagoslov svoj svojoj rodbini"... Pod učenjakom, naravno, misli na pisca.
S pričom "Brod", o dječaku koji nije preživio putovanje trošnom koćaricom, Nam Le zatvara diptih obiteljske, etničke priče. Iako je svoj spisateljski identitet tražio u radikalnom odbacivanju autorskog biografizma i obiteljskog i etničkog nasljeđa na kraju je debitantsku zbirku priča odredio upravo tim nasljeđem. Zanimljiva je to autorska pozicija. S jedne je strane globalna samoposluga motiva i tema po kojoj se Le kreće kao na rolama i s čijih polica uzima štogod poželi. S druge strane je osobna, tzv. "etnička priča".
Bilo bi zanimljivo kad o Nam Leu ne bi smo ništa znali. Što bi smo mogli zaključiti iz njegovih sedam priča, pogotovo izuzemo li uvodnu? Tko je autor? Kolumbijac? Japanac? Australac? Vijetnamac? Muškarac ili žena? Što je zajedničko pričama koje mjestima radnje i temama djeluju poput tjednog programa National Geographica? I što bi osim ujednačenog stila moglo povezivati sve te geografske dužine i sve njihove likove? Možda baš ništa, jer jedino što je pričama zajedničko jest da nemaju ništa zajedničko.
I eto sad zanimljive autorske pozicije, Nam Le ne samo da piše jedne od uzbudljivijih suvremenih kratkih priča, već i nudi jedinstvenu identitetsku raspolućenost - gotovo pa uspješnog bjegunca od "etničke priče".