Ta je knjiga zapravo završetak višegodišnjega projekta «Kako biše slako (Kako bijaše ukusno)» o jelima Comune di Montemitro, regije Molise od 1999. godine.
Među osamdesetak recepata objavljenih usporedo na talijanskome i hrvatskome uočila sam, uz ostalo, i jedno vrlo zanimljivo pokladno jelo. Toliko zanimljivo da se ne samo održalo od starih vremena, nego ga i danas pripremaju i u druge dane.
Svjedoci i recepture otkrivaju i što se uzgajalo u tome kraju s trima hrvatskim selima te što se pripravljalo i iznosilo na stol, ponešto puno sjećanja na nekadašnju domovinu a ponešto usvojeno u novoj ili pak ukusna kombinacija dviju tradicija i navika. Njihovi su specijaliteti, primjerice, kolač, kolačiča, povača do grandinja, džrklje, kreša s črklji, prstaše…
Se čini sve s kažovem. Nazanji dan do Karnovala se ide kažov, ma mi ga idemo semaj. (Sve se radi s valjušcima. Posljednjeg dana uoči Poklada jedu se valjušci, a mi ih jedemo uvijek.)
Moliška etnouharica zaslužuje i temeljito predstavljanje, posebice izuzetno zanimljiv kuhinjski jezik vezan uz hranu i piće, koji je mješavina stare i nove domaje odnosno hrvatskoga i talijanskoga.
Zanimljivo da u glosaru moliškohrvatske kuhinje s talijanskim i standardnohrvatskim «prijevodom» na kraju knjige nema ni specatina (specatin = složena) a ni kažova (kažov = valjušak, valjušci).
Istražujući stara jela svojih baka i mama, kako kažu, otkrivali su kulturu pohranjenu u svakoj kući. Nama je to, makar prigodna, prilika da upoznamo moliškohrvatsku kuhinju i kulturu odnosno proširenu, posve nam nepoznatu, također nacionalnu baštinu.