Putositnice / Udes ljudski / Kvas bez kruha / Članci i feljtoni
Nemčić (Nemčić Gostovinski), Antun, hrvatski književnik (Edde, Madžarska, 14. I. 1813 – Križevci, 5. IX. 1849). Studij prava završio u Zagrebu. Kao odvjetnički pripravnik, bilježnik i kotarski sudac službovao je u Križevcima, Osekovu, Novome Marofu i Ludbregu. God. 1848. izabran je za zastupnika u Hrvatski sabor. Nemčićev književni opus jedan je od rijetkih koji je većim svojim dijelom nadživio pragmatičnu i budničarsku funkciju preporodne književnosti njegovih ilirskih suvremenika. Prve je pjesme objavio u Danici ilirskoj (1839), a do smrti je ostvario oveći pjesnički opus, u kojem je ustrajao na ljubavnim motivima romantičarskoga podrijetla (posmrtno okupljene u knjizi Pjesme, 1851). Njegove Putositnice (1845) kanonsko su djelo hrvatskog romantizma. Putopis, nastao po uzoru na Sentimentalno putovanje L. Sternea, strukturom, izvedbom te ironičnom i eruditnom autorskom pozicijom svjedoči o relevantnim europskim dometima hrvatske romantičarske proze. Ostatak je Nemčićeva opusa fragmentaran i nedovršen: drugi dio Putositnica (Neven, 1852), pet ulomaka Udesa ljudskoga (Neven, 1854), jednog od prvih pokušaja modernoga romana u hrvatskoj književnosti, pisanoga također u antimimetičkoj tradiciji L. Sternea, te drama Kvas bez kruha ili Tko će biti veliki sudac? (Neven, 1854), vrlo uspjela farsična komedija u kojoj se ironiziraju hrvatski politički život i izborne makinacije. Napisao je više feljtona i novinskih članaka te kritičku biografiju Život Tome Blažeka (u knjizi Političke pjesme Tome Blažeka, 1848). Nemčić je poslužio kao model za lik Antuna Gostinskoga, pripovjedača romana Ispovijest B. Lorkovića (Dragoljub, 1868).
Nemčić, Antun. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 31.5.2024.
Broj: 34
