Rogić Nehajev (Rogić), Ivan, hrvatski pjesnik i sociolog (Lukovo kraj Senja, 8. V. 1943). Studij psihologije završio je u Beogradu 1967., a sociologije i filozofije 1971. u Zagrebu, gdje je 1986. doktorirao u području sociologije. Od 1989. bio je profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a od 2007. do umirovljenja zaposlen na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar. Osnovna su mu područja znanstvenoga rada urbana sociologija, sociologija okoliša i sociologija razvoja (Stanovati i biti: rasprave iz sociologije stanovanja, 1990; Periferijski puls u srcu od grada: zamke revitalizacije, 1992; Tehnika i samostalnost: okviri za sliku treće hrvatske modernizacije, 2000).
Kao pjesnik javio se s naraštajem oko časopisa Pitanja (Predgovor, 1969) i razvijao u duhu postmodernističke pjesničke paradigme. U njegovu pjesništvu (Odlazak s Patmosa, 1971; Marina kruna, 1971; Lučke pjesme za pjevanje i recitiranje i druge nerazumljive pjesme, 1980; Pjesme o imenima, ženama i drugom, 1985; Osnove uranometrije, 1994; Pabirci i po koja pjesma, 2003) prepoznatljivi su odjeci tradicije modernističkoga hrvatskoga pjesništva (S. S. Kranjčevića, Janka Polića Kamova, A. B. Šimića, Miroslava Krleže), no njegov je pjesnički rukopis prije svega postmodernistički hibrid u kojem se prepoznaju intertekstualnost, metatekstualnost te konkretistička i vizualistička pjesnička praksa. Piše i kulturološke i sociološke eseje (Ogledi i pabirci, 1988; Peti stupanj prijenosa, 1992; Figure ukroćene sreće, 1994; Tko je Zagreb?, 1997; Smaragdni brid, 1998), često komplementarne vlastitoj pjesničkoj praksi. Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2005).
Rogić Nehajev, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 13.3.2024.
Napomena : knjiga ima posvetu autora
