Besplatna dostava (Hrvatska) za narudžbe iznad:
53,00 €
Plavi kaputić Mladen Kušec
Napomena: Knjiga ima posvetu
Plavi kaputić takoder je Kušecova prica o djevojčici, mlađoj od Donatele, ali isto toliko razgovorljivoj i punoj duha. Djevojčica Ivančica, zvana i Plavi kaputić (prema plavom kaputiću kojega žarko želi), i susjed Spavalo (umirovljenik koji voli dugo spavati) vode iscrpne, ali dinamične razgovore u dvorištu njegove zgrade. Njihovi razgovori su o svakodnevnim dječjim brigama, ali i o tome koliko se odrasli mijenjaju i postaju nedosljedni sebi te kompliciraju ono što se u dječjim očima vrlo jednostavno može objasniti i riješiti: „...Nemam ja ovdje nikoga. – Zašto? – Tako, dogodilo se. – I ti si sam? – Da, i ja sam sam. – Zašto, kad si odrastao?.... U„Plavom kaputiću“ naglasak je na dječjoj potrebi za roditeljima i njihovom pažnjom koja može biti iskazana pogledom, dodirom i/ili riječima: „A Plavi kaputić je bio strašno sam. Ujutro su i mama i tata odlazili na posao. Dok je baka bila živa, to da nema mame i tate, i nije bilo strašno. Ali otkako bake nema...I u Plavom kaputiću, Kušec daje kratke, precizne opise, ali skromnije nego u Donateli. Čitajući o Plavom kaputiću, saznaje se da „...Iz grma koji raste uza samu ogradu mojega dvorišta, najednom je provirila kovrčava dječja glavica...reći ću vam da je dječačić polako izašao iz grma i poput mačića se popeo na trešnju...“ Isto vrijedi i kad se spominju njezini osjećaji „...Vidjelo se da joj je neugodno, ali dječja znatiželja tako je jaka, da joj je bilo nemoguće odoljeti, pa je eto, zaboravila strah i prihvatila moju ponudu...“ „...Plavi kaputić je osamljen i tužan...Kad bi zaspao, Plavi kaputić bi uvijek sanjao. To je bila velika sreća i radost...“ Pripovjedač u jednom dijelu opisuje i sebe dok je bio dječačić „...bio jednom jedan dječak imenom Tomislav. Ime mu je bilo kraljevsko, ali on sam bio je siromašan, da siromašniji nije mogao biti... A bio je to vrlo pametan momčić...Tomica je tražeći djetelinu danima i satima razmišljao o zanimljivim i dalekim gradovima i zemljama...Dječačić je bio sitan, plavokos i s nosićem, uzdignutim uvis, nije bio viši od najmanjeg grma na proplanku. Tko zna kako, ali ljudi su saznali za dječačića koji sanja najljepše na svijetu... U jednom dijelu daje se opis i prijatelja iz djetinjstva „...Jer, imao sam ja prijatelja imenom Hrvoje...Njegove plave oči, prcast nosić, prljave, radišne ruke, poderane cipelice s izlizanim petama...“