Hvala. Na upisanu e-mail adresu dobiti ćete obavijest kada proizvod ponovno postane dostupan.
Greška! Provjerite unesene podatke.
Preko zaleđenog mosta Miljenko Jergović
Nova pjesnička zbirka osebujnim refleksivnim odnosom prema zbilji i vlastitom iskustvu te rafiniranošću pjesničkoga izričaja potvrđuje istaknuto mjesto Miljenka Jergovića (rođen u Sarajevu) u korpusu najmlađega hrvatskog pjesništva.
“Oveća, gusta zbirka dolazi nakon dvije posebno uspjele autorove provjere u pripovjedačkoj prozi (knjiga »Sarajevski marlboro« i »Karivani«) tiskane kod istoga zaslužnoga nakladnika, … Možda nam se zbog tog čini i »proznijom« nego što bi nam izgledala bez uračunavanja navedenoga podatka. Ali nema dvojbe da Jergović piše s dobrim pokrićem konkretnosti, s narativnim strategijama i fabulativnim začinima, zbog čega se svaki njegov tekst prima i s »nestručnim«, »profanim« ili čak »antispecijalističkim« čitateljskim zanimanjem. Naslovna tema »mosta« kao da namiguje i krvavoj bosanskohercegovačkoj zbilji i kanonskoj, andrićevskoj književnoj tradiciji, koje je Jergović podjednako lojalni koliko i »krivovirni« nasljednik. Njegove pjesme se zbivaju u Sarajevu i u Dubrovniku, u Dalmaciji i pod Biokovom, u Zagrebu i u Beču, u Recanatiju i u Bologni. Kroz njegove stihove prolaze ujaci i tetke, prevoditelji i kolege, kavanski gosti i kolodvorski namjernici. U njegovim stihovima jede se gulaš i paprikaš, nose crvene cipele i probijaju uši za srebrnu alku. Njegova poezija i te kako podrazumijeva barthesovski »efekt realnoga«.” (Slobodna Dalmacija, 23. 7. 1986.)
“Na dnu ulice kupio je grožđe, na vrhu je pao mrtav Između je trajao uspon, dvjesto pedeset koraka dug Nitko ga živog primijetio nije, čovjek se uz ulicu penje S kartonskom vrećicom u ruci, prizor svakodnevni Zbog njega ne vrijedi vidjeti i pamtiti, sve dok se ne dogodi Nešto, tri blijede žene recimo, nad čovjekom koji leži Siv, a krv mu ipak teče niz lice, mrtav kao neuspjeli Filmski efekat, krv što niz lice mrtvog teče, strah Ili tuga onih koji ga mrtvog vide, a živa krv i žive Loptice grožđa kotrljaju se niz ulicu, stotine okruglih Zrna, za jedan život i povratak, zaustavit će se dolje Tamo gdje Dalmatinka prodaje voće i ništa ne zna Što se na vrhu dogodilo brda, osjeti li tugu Zbog bijelih zrna što kraj njezinih stopala staju I ona će biti s istoga svijeta, zaustavljena zrna Još samo čekaju nogu koja ih gazi”