Radnja se odvija jednog ljeta na Costa Bravi. Mladi Nijemac Udo Berger i njegova djevojka vraćaju se u hotel gdje je ljetovao kao dijete. On je pomalo autističan tip opsjednut strategijskom igrom Treći Reich. Nešto poput Rizika, ali kompliciranije. Prvak je Njemačke. Donio je tablu sa sobom i dok se cura kupa on mozga nad partijom i piše dnevnik. Upoznaju još jedan mladi njemački par i neke lokalce. Među njima je i vlasnik pedalina za iznajmljivanje kojega zovu Opečeni. Cijela jedna strana torza mu je u ožiljcima od opeklina. On i Udo upuštaju se u partiju. Hoće li Njemačka napokon dobiti Drugi svjetski rat? Nakon niza neočekivanih (ili očekivanih) događaja, na kraju ljeta doznat će se pobjednik.
- Muke pravog policajca -
Glavni je lik ovoga romana-projekta, kojega je autor pisao petnaestak godina, pedesetogodišnji sveučilišni profesor i udovac Amalfitan. U romanu se pojavljuje i njegova sedamnaestogodišnja kćerka Rosa kao i Archimboldi, amater pijanist, pisac, mađioničar i student, pjesnik i homoseksualac Padilla, Amalfitanov ljubavnik. Ipak, Bolano dodjeljuje ulogu pravog "policajca" čitatelju. Posebnost ovoga kompleksnog i slojevitog romana o Zlu, nasilju i političnosti je što uključuje i elemente i iz drugih Bolanovih djela.
- Ubojite kurve -
Ubojite kurve zbirka je trinaest pretežno autobiografskih priča u kojima se na vrlo suptilan način ispoljava mješavina gađenja i nježnosti koju kod Bola?a izaziva njegov rodni kontinent. Autor će se tako u svojim pričama prisjetiti slučajnog susreta s jednim suicidalnim čileanskim prognanikom, potrage po Belgiji i Francuskoj za nestalim umjetnikom, obračunati se s Nerudom i napisati pohvalu velikom čileanskom pjesniku Enriqueu Lihnu, a ispričat će i vlastito uhićenje u studenom 1973. Uz priču Buba koja u tri djela pripovijeda sudbinu trojice nogometaša, posebno je dirljiva priča Posljednji sumraci na zemlji u kojoj autor pripovijeda dekadentne noći koje je kao mladić proveo u Acapulcu s ocem bivšim boksačem.
- Telefonski pozivi -
Kako već imam četrdeset četiri godine, dat ću nekoliko savjeta koji se tiču umijeća pisanja priča. 1. Nikada ne pišite jednu po jednu priču. Pišete li jednu po jednu priču, iskreno govoreći, može vam se dogoditi da ćete jednu te istu priču pisati sve do smrti. 2. Najbolje je pisati po tri priče odjednom, ili po pet priča odjednom. Mislite li da imate dovoljno energije, pišite devet priča odjednom ili petnaest priča odjednom. 3. Pazite: iskušenje da pišete dvije priče odjednom isto je tako opasno kao predavati se pisanju jedne po jedne priče, a osim toga nosi u sebi zaraznu igru ljubavnih zrcala: dvostruku sliku koja stvara melankoliju. [.?.?.] 6. Pisac priča mora biti hrabar. Žalosno je to priznati, ali tako je. 7. Pisci priča obično se hvale da su pročitali Petrusa Borela. Ali zapravo je vrlo očito da većina pisaca priča pokušava oponašati Petrusa Borela. Velika pogreška: trebali bi oponašati Petrusa Borela u odijevanju! Međutim, stvar je u tome da o Petrusu Borelu zapravo ništa ne znaju! Ni o Gautieru, ni o Nervalu! 8. Mogli bismo se nešto dogovoriti. Čitajte Petrusa Borela, odijevajte se kao Petrus Borel, ali čitajte i Julesa Renarda i Marcela Schwoba, pogotovo čitajte Marcela Schwoba, a nakon njega prijeđite na čitanje Alfonsa Reyesa, pa onda na čitanje Borgesa. 9. Prava je istina da s Edgarom Allanom Poeom imamo i više nego dovoljno. 10. Razmotrite točku broj devet. Razmotrite je i razmišljajte o njoj. Još uvijek imate vremena. Trebali biste razmišljati o točki broj devet. I to ako je moguće – na koljenima.