Besplatna dostava (Hrvatska) za narudžbe iznad:
53,00 €
Trbušančani III. Bit će skoro Propast svijeta Martin Grgurovac
I otprije se u narodu znalo da tko pjeva, zlo ne misli pa tako ni »dobre duše folkloraša Seljačke sloge iz 1938., poumiralih prije Domovinskog rata, a sada inkognito žive na Đuricinom salašu«. Živopokojnici su to, koji zajedno s malom vojskom anđela čuvara, piše u prologu Martin Grgurovac, bdiju nad šokačkim življem, nad ovozemaljskim životima suvremenih Trbušančana u zadnjim danima prije propasti svijeta. »Kad će ona biti, nitko ne zna, ali bit će«, siguran je autor ovih proznih redaka.
Dugogodišnji urednički i nakladnički rad Martina Grgurovca može se pratiti već četrdesetak godina, a temeljem je postojanja i opstojanja vinkovačke Privlačice – izdavačke kuće koju je učinio prepoznatljivim toposom i u nacionalnoj nakladničkoj mreži. Istraživačke prinose zaljubljenika u svoj narod i običaje, istraživača, zapisivača i kulturnog djelatnika široka spektra zanimanja također je moguće pratiti već od ranih osamdesetih godina 20. stoljeća. Književni autorski rad Grgurovac započinje dnevničkim zapisima tijekom Domovinskoga rata te nastavlja do današnjih dana, obogaćujući povremeno hrvatski književni prostor beletrističkim te humorističkim pričama i zapisima.
Regionalno orijentirana književna djelatnost toga Vinkovčanina nastavljena je tako i knjigom pod naslovom Trbušančani III. Bit će skoro propast svijeta, objavljenom prošle godine. Treći je to dio specifične (auto)biografske i (auto)topografske proze kojom lokalni kroničar, možebitni panonski Smoje, oštrim potezima pera »o ljudima rođenim i umrlijem za čast i Domovinu slavnu«, zapisuje – »Na pergameni, da ne kažu – nije to rekao« – ono što treba biti zapisano, kćerima i sinovima u naslijeđe.
Svakodnevni je život stanovnika maloga sela na periferiji u fokusu pripovjedača koji slikovitim, duhovitim i satiričkim diskursom upozorava na one pukotine suvremenoga društva čiji se zijev ubrzano širi i prijeti progutati ne samo konkretni lokalitet nego i svijet u cjelini. Pozicija sveznajućega naratora, kao onoga koji jasno vidi devijacije, upućuje na opasne degenerativne promjene u tkivu lokalne zajednice te naviješta skoru propast svijeta, nije ujedno i defetistička. Autor upravo u liku Izaslanika, u svim njegovim ovozemaljskim falingama i grijesima, u svim njegovim nebeskim vrludanjima i pretjerivanjima, nudi zrcalnu sliku svih nas:
»Kao za života, narav mu i ovdje bila nemirna i hirovita, rođena za sve drugo samo ne za molitvu. (...), ali njemu, nemirnom duhu i po krvi rođenom bećaru, nebeski su dani teži od svih dana na zemlji u blatu i snijegu. Njemu, izvornom loli i bekriji kojemu je oduvijek do pjesme i tambure, do dobrog vina i kulina, do starih prijatelja, takav život nije odgovarao ni po mjeri ni po namjeni.«