Besplatna dostava (Hrvatska) za narudžbe iznad:
53,00 €
Zaman će svaki trud Lahorka Plejić Poje
Ranonovovjekovna satira na hrvatskom jeziku u Dubrovniku obrađuje satirička djela dubrovačke književnosti nastala od kraja 15. do početka 19. stoljeća. Riječ je o mahom kraćim pjesničkim sastavcima (u Dubrovniku nema prozne satire!) u kojima se okušao znatan broj ranonovovjekovnih pisaca (Š. Menčetić, D. Ranjina, M. Ranjina, M. Vetranović, M. Kaboga, D. Zlatarić, P. Primović, V. Valović, M. Orbini, A. Kastratović, J. Palmotić, I. Đurđević, M. Bruerević, A. Pauli, A. Gleđević, F. Getaldić Kruhoradić, M. Zlatarić, Đ. Hidža te neki anonimni autori). Premda se autorica u istraživanjima ograničila na ranonovovjekovna satirička djela na hrvatskom jeziku, u radu se pojavljuju i usporedni osvrti na dubrovačku satiru na latinskom (I. Đurđević, B. Đorđić, Đ. Hidža) i talijanskom jeziku (S. Bobaljević, M. Kaboga). Autorica problematizira uobičajeno shvaćanje satire prema kojemu satirički subjekt negativno vrednuje izabrani satirički objekt, koji je u pravilu povezan s društvenim kontekstom, pri čemu tekst u cjelini ima persuazivnu, katkad i didaktičku funkciju. Pritom najprije dovodi u pitanje identifikaciju subjekta satire s autorom satiričkog teksta, zatim ističe fikcijska/literarna obilježja satire i njenu autoreferencijalnost te napokon primjećuje da se satiričkim tekstom ne samo šibaju društveni poroci, nego katkad i promiču i učvršćuju predrasude o drugome. Autorica dolazi do zanimljivih i kulturno-povijesno dalekosežnih zaključaka: primjerice, o sekularnim temeljima mizoginije u renesansnom dubrovačkom pjesništvu, o izrazitoj prevlasti "vanjskopolitičkih" tema nad "unutrašnjopolitičkima" u istodobnoj političkoj satiri, zatim o izostanku društvene satire u 17. st. te o slaboj zastupljenosti mizogine satire u isto vrijeme, ili pak o zaokupljenosti trivijalnim i svakodnevnim u satiričkom pjesništvu 18. st. iz recenzije Davora Dukića