Besplatna dostava (Hrvatska) za narudžbe iznad:
53,00 €
Željko Olujić Josip Pečarić
Autora knjige akademika Josipa Pečarića kao ni uglednoga odvjetnika Željka Olujića, čiji naslov knjiga nosi, ne treba posebno predstavljati hrvatskoj javnosti jer oni svojim radom nisu samo prepoznatljivi nego su znatnim dijelom postali i dio naše svakodnevice.
Knjiga koju predstavljamo sastavljena je od Pečarićevih tekstova objavljivanih tijekom zadnjih dva i više desetljeća, a u kojima, što izravno, što neizravno progovara i uz pomoć odvjetnika Olujića o ključnim životnim pitanjima hrvatskoga naroda i njegove države.
Nasuprot akademiku Pečariću stajale su silnice postjugoslavenskih i protuhrvatski nastrojenih legija, gotovo bismo mogli reći, žednih hrvatske krvi, koje su, unatoč ratnom porazu srbijanske Jugoslavije i propasti komunističkoga režima, nakon trećejanuraskoga preuzimanja vlasti u Hrvatskoj zauzele poluge javne i manje javne moći pa su sad opet s tih novoosvojenih postava pokušavale procesom detuđmanizacije rashrvatiti i rastrojiti što više onoga što je dr. Franjo Tuđman utjelovio ne samo u činu međunarodnoga priznanja hrvatske državnosti nego i blistavim vojničkim pobjedama kao što su Bljesak i Oluja.
Osim navedenih sastavnica svojevrsnoga informacijskog rata legije poraženih jugokomunističkih pa i velikosprskih protagonista pokušavale su održavati naslege jugoslavenske mitologije u historiografiji i javnom prostoru, što bi im, bar prema njihovim zamislima, trebalo omogućiti što dulje zadržavanje političke moći, koja im je opet služila da iz javnog života potisnu uskrsnulu nazočnost hrvatstva, a njegove nositelje zakulisnim igrama i spregom s Tužiteljstvom Haaškoga tribunala odstrane iz Hrvatske.
Knjigu otvara Olujićev tekst "Haaški sud u službi politike", koji je objavljen kao predgovor Pečarićevoj knjizi "Sramotni sud u Haagu" (2001.). Riječ je o tekstu koji se bavi pitanjem ratnoga prava te odnosom ratnih pobjednika i poraženih još od biblijskih vremena pa sve do suvremenosti.
U ovom vrlo ozbiljnom, gotovo programatskom tekstu, Olujić je već tada, dakle 2001., pravno-povijesno obrazložio i taj vid međunarodnih odnošaja te među prvima raščlanio i upozorio na posljetke koji mogu proisteći iz nerazborita pa i suluda prihvaćanja suradnje s Haaškim tribunalom, što se na kraju i pokazalo, ne samo tragičnim za sudbine najboljeg dijela naših ljudi, nego i za međunarodni ugled i položaj hrvatske države, koja je, osim gonidbe i izručenja pojedinaca morala gotovo kao pudlica poslušno slijediti zapovijedi švicarske činovnice Carle del Ponte, čiji je odnos prema Hrvatima, tim podlim kurvinim sinovima, jedino usporediv s aktualnim Putinovim odnosom prema ukrajinskom narodu.
U svom tekstu Olujić je analizirao povijest ratnih sudova, koje su, a pokazuje to cijelokupna povijest ljudskoga roda, osnivali pobjednici i sudili poraženima.
Na istovjetan način sudovalo se i na Nürnberškim procesima, a raščlambom Međunarodnoga vojnog statuta kojeg je stvorio UN, Olujić je prezentirao okvire takvih sudovanja, na kojima su posve naravno u povlaštenom položaju bile pobjednice Drugoga svjetskog rata.
U sklopu tog Statuta, a Olujić to ne kaže izravno, nije bilo mjesta za hrvatsku državu jer je njezina zadnja pojava na međunarodnoj pozornici bila vezana uz poražene sile.
Upravo, a ovo je posebno važno, tog se okvira u pokušaju da očuvaju jugokomunističkim režimom stečene povlastice, služe već spomenute legije protivnika hrvatske države.
U svojoj raščlambi Olujić je potanko objasnio i probleme sa Statutom Haaškoga tribunala, ocijenivši ih u pravnom smislu kaotičnim pa se posve logično nameće zaključak kako je pravni kaos dobra podloga samo za politički utjecaj, što se u konačnici i pokazalo takvim, jer su velike sile, upravo preko tog sudišta pokušavale realizirati svoje neuspješne proxy ratne politike na području bivše Jugoslavije, kako bi stanje vratile pod što snažniji vlastiti utjecaj.
Olujić napominje kako je i naš Ustavni zakon o suradnji s Haaškim tribunalom bilo nepotrebno donositi, nu kad je već tu, i taj zakon, tvrdi Olujić, pružao je niz mogućnosti vlastite obrane, koji nažalost nisu rabljeni, a vlade su se uglavnom podložile ne Tribunalu, nego njegovu Tužiteljstvu pa su očito i protuzakonito i protuustavno donosile odluke i na štetu svojih državljana, ponajprije hrvatskih časnika i branitelja i na štetu probitaka vlastite države kojoj su bile na čelu.
U završnom dijelu svoga tekstu gdje piše o smislu obrambenoga rata Olujić je na temelju povijesnoga iskustva objasnio pravne i predložio pravno-političke činidbe, upozorivši na to da hrvatske vlasti progone, procesuiraju i osuđuju one koji su ustali u obranu i branili ljude i imovinu hrvatske države, dok zapravo ne progone i ne sude onima koji su izdali vlastitu domovinu, sabotirali njezinu obranu, dovodili u pitanje sigurnost ljudi i imovine te odbijali obvezu vojne službe.
Uza sve to one koji su bili pripadnici agresorskih postrojba i pobunjeničkih formacija niti goni niti im sudi, dapače ne samo formalno nego su i stvarno amnestirani od bilo kakve odgovornosti za sve ono što se događalo u Vukovaru, Osijeku, Pakracu, Sisku, Petrinji, Gospiću, Zadru, Šibeniku, Dubrovniku i t.d.
Gledajući danas, s odmakom od preko dvadeset godina, nije teško zaključiti koje su posljetke proizveli učinci Haaškoga tribunala. Čini se kako bi mogao biti dijelom točan zaključak onog njemačkog sudca koji u jednoj presudi kaže kako Hrvatska ne razlikuje dobro od zla. Ja bih rekao, doduše, hrvatska politika ne razlikuje dobro od zla pa onda, uza sve objektivne poteškoće, ne može znati ni za vlastite državne i nacionalne interese, koji su u djelokrugu svih suverenih država.
Upravo zbog tih činjenica ne trebamo se čuditi sastavu Hrvatskog državnog sabora, tijela državne uprave i visokih političkih dužnosnika.
Evo ovaj Olujićev uvodni tekst motivacijska je podloga Pečarićeve cijele knjige, ali ne i samo knjige, nego znatnim dijelom i njegova političkoga djelovanja zabilježena u ovoj knjizi.
Poglavito kad se u razmatranje uzme djelovanje Hrvatskoga etičkog sudišta, kojim je skupina hrvatskih intelektualaca i političara pokušala nadoknaditi ono što su državne vlasti trebale davno pravno-politički provesti u djelo.
Kroz knjigu se niže cijeli niz tema koje bi trebalo osloboditi ideoloških jugoslavenskih komunističkih naslaga kako bi se stvorile pretpostavke za ozdravljenje hrvatskoga društva od lažnih historiografskih naslaga i njihovih još uvijek moćnih nositelja.
Među ta ključna pitanja, naravno poslije Domovinskog rata, svakako je stvaranje preduvjeta za nepristran pristup isztraživanju problema Nezavisne Države Hrvatske, jasenovačkih logora i starohrvatskog pozdrava Za dom!
Premda se ova knjiga izravno ne dotiče uloge bivših Titovih kilera ili kolokvijalno rečeno udbaških ubojica, ona na neizravni način otvara i to pitanje. Nu ne u smislu naših navijačkih podjela, negu radi otkrivanja istine i mogućnosti da se u njoj i na temelju nje živi i uredi naša država.
U tom smislu čestitam i auktoru akademiku Pečariću i naslovniku ove knjige, odvjetniku Željku Olujiću!